Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora osnovano je 1858. godine po uzoru na bečko (Wiener Männer Gesang Verein). Javni nastupi pod geslom „Pjesmom za dom“ dovode do brze i velike popularnosti, te uskoro postaje nezamisliva bilo koja gradska svečanost bez njezina sudjelovanja. Tako pjeva prigodom posjete Franje Josipa I. Karlovcu (1869.), na otvorenju zagrebačkog Sveučilišta (1874.), na proslavi 800. obljetnice krunidbe kralja Dmitra Zvonimira (1876.). Istovremeno održava i brojne dobrotvorne koncerte te surađuje s mnogim hrvatskim zborovima (Kolo - Zagreb, Slavulj - Petrinja, Sokol - Glina, Danica - Sisak, Jeka - Samobor, Vila – Varaždin).

Proslave njenih obljetnica (25. – 1884. i 50. - 1910.) društvena su događanja bez premca u kojima sudjeluju i brojni kulturni djelatnici tadašnje Hrvatske (književnici Antun Kovačić i Ivan Trnski posvetili su Zori pjesme koje je uglazbio Ivan pl. Zajc). Gradska vlast, domoljubno i prosvijećeno karlovačko građanstvo, te mnogobrojna društva i organizacije dobrovoljnim prilozima i radom prikupili su sredstva za novi Zorin dom koji je prema nacrtu Gjure Carneluttija izgrađen 1892. godine.

Početkom 20. st. među Zorašima se gubi autentični i neposredni osjećaj zajedništva, solidarnosti i nacionalnog ushita, a tijekom I. svjetskog rata Zorina djelatnost je vrlo slaba. Dolaskom Davida Meisela za tehničkog ravnatelja (zborovođu) i dirigenta početkom 1922. počinje umjetnički najbolje i najkreativnije razdoblje. Godine 1927. mješoviti zbor od 58 pjevača u slikovitim narodnim nošnjama s repertoarom narodnih pjesama iz svih krajeva Jugoslavije gostuje na Međunarodnoj muzičkoj izložbi „Muzika u životu naroda“ u Frankfurtu na Majni, za što osvaja počasnu nagradu grada Frankfurta. Idući dan u izložbenom parku pred 10 000 slušatelja izvode moderne umjetničke skladbe. Godine 1928. oko 100 pjevačica i pjevača, pod društvenom zastavom, sudjeluje na pogrebu Stjepana Radića gdje su neposredno prije kretanja povorke otpjevali Hrvatsku molitvu. Iste godine izvode i Schubertovu Misu, što je prvi radio prijenos iz Karlovca. Vrhunac tog razdoblja je gostovanje 65 Zoraša u Belgiji od 12. do 21. srpnja 1935. godine pod pokroviteljstvom belgijskog kralja Leopolda III. gdje su održali niz koncerata, a primila ih je i kraljevska obitelj. U Karlovac su se vratili 23. srpnja, a Karlovčani su organizirali svečani doček na željezničkom kolodvoru u kojem je sudjelovalo oko 8 000 građana. Belgijsko gostovanje bio je Zorin zenit, te ujedno i najava stagnacije i raspada uoči događanja II. svjetskog rata.