Dagerotipija u kutiji obitelji Riester iz 1849. godine pripada skupini tzv. posmrtnih ili žalobnih fotografija, a prikazuje Karla Ferdinanda Riestera sa suprugom Antonijom, dvojicom sinova – Karlom i Ferdinandom i umrlom kćerkicom Theresijom.
Posmrtna fotografija je običaj fotografiranja preminulih članova obitelji koji je u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća bio popularan u SAD-u i Europi. Posmrtne fotografije, osim što otkrivaju prikazivanje smrti u određenom vremenu i prostoru, ujedno su i odraz kulturno-povijesnog odnosa prema konceptu smrti i njegovog mijenjanja.
U prvo vrijeme je posmrtna fotografija preuzela način prikazivanja iz slikarstva – prikaz cijelog tijela pokojnika u lijesu ili samo glave. No, kao brže i dostupnije rješenje preuzima prevlast nad slikarskim prikazima pokojnika, te usporedo s razvojem fotografskih tehnika razvija i svoja pravila prikaza. Povezujući smrt sa snom, pokojnike se fotografira u krevetima kao u dubokom snu. Ubrzo postaje uobičajeno prikazati ih kao da su živi, nanošenjem ružičaste boje na obraze, otvorenih očiju ili čak nacrtanih očiju na sklopljenim vjeđama. Postavlja ih se u sjedeći položaj, za što su se često koristila i uobičajena fotografska pomagala, kako bi se smanjio utjecaj mrtvačke ukočenosti, ili u naručje i zagrljaj ostalih članova obitelji, što je bilo jednostavnije.
Karlovačka dagerotipija je u vlasništvo Gradskog muzeja Karlovac dospjela 1999. godine poklonom akademskog kipara, lutkara, kazališnog i filmskog redatelja gospodina Berislava Brajkovića, inače potomka obitelji Riester. Vjerojatno je snimljena u Rumi gdje je obitelj živjela prije dolaska u Karlovac početkom 20. stoljeća.
Iako bi se na prvi pogled po roditeljskim kretnjama moglo zaključiti da smiruju svoju nestrpljivu djecu, pomnija analiza ukazala je na to da se radi o posmrtnoj fotografiji. Naime, iako bi se poluležeći položaj u očevom krilu malene Theresije mogao opravdati nemirom i dobom djeteta, ono što izaziva sumnju je očevo pridržavanje njene glave u uspravnom položaju. Iako je dagerotipija prilično oštećena, pažnju privlače sjene ispod djevojčičinih očiju, posebice desnog. Uvećanjem fotografije, izgleda da su oči zapravo sklopljene i da su na sklopljenim vjeđama nacrtane otvorene oči.
Vrijednost ovog predmeta je višestruka. Same dagerotipije su bile vrlo osjetljive, a kako su ujedno predstavljale jedini primjerak jer reprodukcija nije bila moguća, napredovanjem fotografske tehnike, one su se prestale snimati, tako da broj sačuvanih dagerotipija u hrvatskim muzejima nije velik. Osim što je to jedina dagerotipija u Gradskom muzeju Karlovac, to je ujedno, za sada, jedina poznata sačuvana posmrtna dagerotipija u hrvatskim muzejima.
