HR | EN
  • Svadbeni vijenac iz Draganića

    Svadbeni vijenac
    Otkupljen 1962. godine od Kate Biličić iz Draganića
    Vrijeme nastanka: oko 1900. godine
    inv. br. GMK-IKMP-225 B Et
  • Iz medija

  • Saznajte više...

  • Video

  • Fotogalerija

Opis

U etnografskoj zbirci čuvaju se brojni uporabni i ukrasni predmeti koji svjedoče o negdašnjem načinu življenja, o osnovnim granama gospodarenja, o razmjeni iskustva i dobara s bližim i daljim susjedima, o moralnim i estetskim vrijednostima, o dostignućima u graditeljstvu, tekstilnom rukotvorstvu, lončarstvu i ostalim djelatnostima. U cjelokupnom opusu zbirke zrcale se i značajna povijesna događanja, opće promjene u društvu potaknute tehnološkim razvojem kao i kulturno-povijesna strujanja na ovim prostorima. Svaki primjerak priča svoju priču iz prošlosti s važnim porukama za budućnost.

Ovom prigodom izdvajamo originalan svadbeni vijenac iz Draganića, otkupljen od Kate Biličić iz sela Mrzljaki. Prema podacima s inventarne kartice nastao je oko 1900. godine. U muzejske knjige upisan je pod brojem Et- 225. Sastoji se od tri bogato nakićena dijela: venca (vijenac) venčaca, (vjenčić) i parte (čeona traka). Služio je kao nakit za opremanje mladenke na dan vjenčanja i na svadbi.

Venac je okruglog oblika s promjerom od trideset centimetara. Na vanjskom rubu, s unutarnje strane, nalazi se drveni obruč pojačan širokim kartonskim prstenom. Za obruč pričvršćen je koncem za šivanje. Preko ta dva dijela prebačena je pravokutna crvena tkanina, rubovi koje vise s vanjske strane obruča. Tkanina je na užim krajevima porubljena, a u širi porub uvučena je trobojna vrpca za vezanje. Nakit se sastoji od većih ruža složenih od crvenog krep-papira, staklenih kuglica, ogledalca i pupoljaka od posrebrenog papira. Na sredinu prišiveno je četvrtasto ogledalce, nekoliko staklenih kuglica i crvene svilene vrpce. Vanjski rub vijenca ukrašen je obojenim perjem.

Nakit na venčacu nosi uska dugačka traka od debljeg papira presvučena crvenim krep-papirom. Presložena je na pola, a na vanjske krajeve prišivene su crvene platnene trake za vezanje. I vjenčić je okićen sjajnim kuglicama, ogledalcima, te crvenim ružama od papira koje se uzdižu prema gore i završavaju obojenim perjem. Ispod nakita prikopčana je šarena ukrasna traka.

Parta je široka traka od crvenog tvorničkog sukna. S vanjske strane ukrašena je okruglim metalnim ukrasima i sitnim sjajnim raznobojnim perlicama, a s unutarnje crvenom svilenom tkaninom.

Svi sastavni dijelovi, kao i vijenac u cjelini, prožeti su tragovima drevnih religijskih shvaćanja, posebice apotropejskim i magijskim elementima. U oči upada ponajprije crvena boja koja je u tradicijskoj kulturi imala posebno značenje. Po narodnom vjerovanju crveno štiti od uroka, jača zdravlje mlade žene, donosi sreću i zadovoljstvo u budućem životu mladenaca. Ogledalca i svjetlucavi nakit štite mladu nevjestu od nepoćudnih sila. Narod ih zamišlja kao strašne demone koji bi mogli naštetiti mladoj nevjesti i njenom porodu.

Svadbeni vijenci poznati su mnogim narodima diljem Europe. Stručnjaci smatraju da su se razvili od obične trake za vezanje duge, raspuštene kose. U svečanim prigodama za traku se uticalo cvijeće koje je poput vijenca stršilo u zrak ili je visjelo preko nje. Trake za vezanje kose zabilježene su u antičko doba, a iz arheoloških izvora doznaje se da su ih Slaveni i Germani poznavali prije dodira s antičkim svijetom (Moszyński 1929: 395, Fehrle 1938: 76).

Prema podacima iz ranoga srednjeg vijeka udane žene morale su pokriti glavu, samo su djevojke nosile prvobitne trake. Često su ih podlagale krutim obručem od drveta, lika ili kartona i kitile različitim nakitom. U tradicijskoj kulturi pojedinih naroda javljaju se pod različitim nazivima, a u stručnim krugovima najčešće se spominje naziv dijadema. I dijademe su vrlo stare, pronađene su u grobovima iz staroslavenskog razdoblja (Moszyński 1929: 394).

Na dan vjenčanja djevojačka dijadema u obliku kruga ili polukruga bogato se kitila cvijećem, pa je nastao vijenac kao glavni ukras, a obruč mu je služio kao podloga. Nerijetko se nakit slagao u obliku sunčanog diska ili drva života, indoeuropskih simbola pobjede i poklika suncu. U želji za što bogatijim ukrasom u vijence su stavljali skupocjen nakit, mirisno bilje, perje, ogledalca i umjetno cvijeće, a mladenke su ih ponegdje nosile i nakon svadbe, dok ne zatrudne ili do rođenja prvoga djeteta (Fehrle 1938: 77, Maslova 1984: 52).

Pod utjecajem sredozemne kulture i kršćanstva svadbeni vijenci djelomično su promijenili oblik i postali slični kruni, ali ne uvijek. Ima mnogo slučajeva da se promijenio samo naziv, a vijenac je ostao isti. Promjenom naziva cjelokupno oglavlje dobilo je dodatno značenje koje inače simbolizira moć i vlast, ali i čistoću osobe koja ga nosi (Fehrle 1938: 79, Moslavac 2001: 9). U hrvatskim narodnim nošnjama postoje različiti oblici i oba naziva. Vijenac je za sreću, a kruna je znak za ovlasti mlade žene koje će imati kasnije u obitelji kao gospodarica kuće.

Manje je poznato da su svadbene vijence i nakit od perja nosili muškarci. Zabilježeni su u dijelu Prikarpatja, slične ukrase poznavali su i zapadni Finci, ima ih u Njemačkoj, kod Hrvata u Donjoj Austriji. Daljnjim istraživanjima vjerojatno bi se pronašli i drugdje u Europi. U Draganićima mladoženja je na vjenčanju nosio šešir s velikom kiticom od umjetnih ruža, ogledalca, kuglica i perja, koja bi mogla biti rudiment negdašnjeg vijenca.

Etnografski predmeti drevnog postanja poput svadbenih vijenaca, kulturna su svojina mnogih naroda koji su dugo vremena živjeli na istom geografskom prostoru. U svakom narodu oblikovani su prema estetskim vrijednostima i materijalnim mogućnostima onih društvenih zajednica koje su ih njegovale i prilagođavale svojim potrebama. S vremenom je nastala bogata raznolikost oblika i uzoraka kao neiscrpno vrelo za stvaranje novih primjeraka. Brz tehnološki napredak i razvoj industrije potisnuo je narodno stvaralaštvo u drugi plan, rukom izrađeni predmeti izašli su iz svakodnevne upotrebe, zaboravljene su i stare tehnike izrade. Tek su najnoviji procesi globalizacije, zaprijetivši potpunim sivilom na planu tradicijske kulture, potakli otkrivanje i zaštitu onih kulturnih vrednota koje će omogućiti daljnji kulturni razvoj. Kao primjer može se navesti obnavljanje narodnih nošnji, pjesama i plesova za potrebe zavičajnih amaterskih kulturno-umjetničkih društava, utrnulih narodnih običaja, vezova, čipke, izrada suvenira za potrebe turizma.

Draganićki svadbeni vijenac također je obnovljen, ali ga ne nose mladenke na dan vjenčanja i na svadbi. Koristi se na priredbama Kulturno-umjetničkog društva „Sv. Juraj“ koje ga je donekle prilagodilo novim okolnostima. Naime, budući da je dugotrajno slaganje nakita uoči nastupa nemoguće, svi su sastavni dijelovi spojeni u naročitu kapu koja se oblikom ne razlikuje od negdašnjih vijenaca.

Literatura:

Fehrle, Eugen

1938: Die Brautkrone. U: Tracht und Schmuck im nordischen Raum., 2. Band. Leipzig, 76 - 81.

ΜасловаГ. С.

1984: Народная одежда в востславянских традиџионных обычаях и обрядах, XIX – начала XX в Москва: Академиа наук СССР.

Moslavac, Slavica

2001: Tradicijska oglavlja i nakit. Kutina: Katalog izložbe, Muzej Moslavine.

Moszyński, Kazimierz

1929: Kultura ludowa Słwian, knj. I. Krakov.

Niederle, Lubor

1911: Život starých Slovanu I. Praha.

Vitez, Zorica

1996: Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama. Zagreb: Etnografski muzej/ Institut za etnologiju i folkloristiku. Katalog izložbe.

Зега, Никола

1926: Изовичајене младине капе у Србіјі. U: Гласник Етнографског музеја у Београду, књига I-III. Беоърад, 68-75.

Зеленин, Димитрие

1926-1927: Женске головные убоы восточных (puccкix) Cлавян.U: Slavia V. Praha, 303-338; 535-556.

Žagar, Janja

2004: Pokrivala. Katalog zbirke. Ljubljana: Slovenski etnografski muzej.

Fotografija:

Branko Balić, Goran Vranić.