Izložba o srednjovjekovnom slikarstvu u kapeli sv. Antuna Pustinjaka u Zadobarju, Karlovac.

Izložba je otvorena na starom gradu Dubovcu (Zagrad-Gaj 1, Karlovac) u četvrtak, 20. travnja 2017., u 19 sati, a potrajat će do 15. rujna.

Organizatori su Gradski muzej Karlovac i Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije uz podršku Nacionalnog svetišta sv. Josipa / voditelj: mons. Antun Sente ml. Ostvarena je sredstvima Republike Hrvatske, Karlovačke županije i Grada Karlovca.

Autori izložbe su kustos Igor Čulig, dr. sc. Rosana Ratkovčić i dr. sc. Vlado Mikšić

O lokalitetu i izložbi:

***

Srednjovjekovno selo Zadobarje može se smatrati eponimskim za anonimnog kasnogotičkog freskoslikara koji je svoj najveći poznati rad načinio u tamošnjoj kapeli posvećenoj svetom Antunu Pustinjaku. Današnje Zadobarje nalazi se na području grada Karlovca, dok druge radove ovog majstora i njegove radionice nalazimo u obližnjim mjestima Svetice, Volavlje, Sveti Martin pod Okićem i Žumberak.

Otkrivene 2005. godine, a potom i restaurirane, zidne slike u kapeli svetog Antuna Pustinjaka u Zadobarju ističu se kao razmjerno dobro očuvana cjelina koja obuhvaća istočni, sjeverni i južni zid današnjeg svetišta. Prema glagoljaškom grafitu u apsidi, nastale su 1539. godine. Otkriće i restauraciju zadobarskih slika opisala je povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Marinka Mužar, a rekonstrukciju slikareva opusa, uz interpretaciju u regionalnom kontekstu, objavila je povjesničarka umjetnosti Rosana Ratkovčić. Restaurator slika je Damir Facan-Grdiša.

U srednjovjekovnoj Hrvatskoj zidne slike su definirale crkvene interijere i bile glavni vizualni medij za prijenos vjerskih sadržaja. U kontinentalnom dijelu Hrvatske ove slike su sačuvane uglavnom fragmentarno, a većinom su otkrivene razmjerno nedavno, ispod novijih slojeva žbuke. Više je od osamdeset lokacija s takvim nalazima, a nova otkrića su vjerojatna. Razlozi za ovu situaciju su raznoliki: spomenuto područje je bilo izloženo ratnim sukobima i okupaciji za vrijeme osmanske vladavine, a razdoblje obnove nakon osmanske vlasti odvijalo se u baroknom stilu, često uz proširenje postojećih crkvenih građevina i uklanjanje starijeg oslika. Također, ponegdje je zabilježen ikonoklazam ne samo u okviru kršćansko-islamskih različitosti već i onih između katolika i protestanata. Čak je i akademski interes za ovu temu, pa tako i čuvanje ovih umjetnina, bio slab u većem dijelu 20. stoljeća.

**

Zidne slike u Zadobarju su među najkasnijim primjerima gotičke umjetnosti koja u ruralnim područjima seže duboko u 16. stoljeće, dok su suvremene feudalne elite i urbane zajednice već usvojile renesansnu umjetnost i kulturu. Četrdeset godina nakon njihovog nastanka osnovan je grad Karlovac, kao rani primjer renesansnog “idealnog grada” odnosno kao šesterokraka zvijezda s ortogonalnom mrežom ulica i bastionskim sustavom. Smješten je na sutoku rijeka Kupe i Korane, na području koje je više od stoljeća bilo granica između Habsburškog i Osmanskog carstva.

Jezgra slikarskog stila Majstora od Zadobarja je kasnogotička, s linearnim oblikovanjem i jednostavnom paletom crvene, žute, plave i zelene boje. Iz slikanja tijela, draperija i arhitekture izrasta ornamentalni učinak cjeline, nadopunjen bordurama koje dijele različite scene i organiziraju slike na zidu. U biblijskim pripovijestima sudjeluju uglavnom samo najvažniji likovi, uz poneku iznimku, kao što je povorka u Poklonstvu kraljeva. Njihove geste su oskudne, ali „čitke“ i značajne, a tek je povremeno potrebna nešto veća dubina prostora da se prikaže odnos između dva-tri lika odnosno mjesto zbivanja. Općenito govoreći, ovo kasno srednjovjekovno slikarstvo ima iza sebe nekoliko stoljeća kontinuiteta i ne ustručava se upotrijebiti svoje „stilsko pamćenje“. Primjerice, u zaobljenoj romaničkoj apsidi u Zadobarju (najstariji dio crkve), ikonografski program je također tipično romanički: na svodu se nalazi prizor Maiestas Domini, a ispod kolonada s apostolima. S druge strane, poneki motiv očituje otvorenost za novine: odjeća nekoliko likova i arhitektura koja ih uokviruje pripadaju renesansi.

***

Slikarstvo ove male ruralne crkve na brijegu u blizini rijeke Dobre je izdanak regionalne prakse koja se u 15. i 16. stoljeću širila iz Hrvatskog primorja prema unutrašnjosti na sjever i istok, uglavnom usporedno širenju posjeda plemićke obitelji Frankopan, poznatih pokrovitelja umjetnosti i književnosti. U tom pogledu je ovaj slikarski stil također usporedan širenju glagoljaške pismenosti i književnosti. Slikari su uglavnom anonimni, uz izuzetak nekoliko imena sačuvanih u župnim knjigama. Bili su školovani u gradskim radionicama u Hrvatskom primorju i često su putovali u unutrašnjost, na područje današnje Hrvatske i Slovenije. Slovenski povjesničari umjetnosti su prepoznali radove ovih slikara na oko 25 lokaliteta, rasprostranjenih od Bele Krajine do Ljubljane. Najčešće korištena tehnika je fresco-secco, pri čemu se slikalo na suhoj žbuci ili na svježem vapnenom premazu. U svakoj crkvi, često u nevelikom prostoru, ovi slikari bi ispričali “cjelovitu priču”, od početka do kraja povijesti, od Postanka do Sudnjeg dana. U skladu s kozmologijom svojega vremena, koja je podrazumijevala orijentaciju svetišta crkve na istok i razrađenu ikonografsku topografiju, prikazali bi Nebo, Zemlju, Pakao...

U svakom pogledu, njihova umjetnost je bila bliska običnim ljudima. Na primjer, u Zadobarju se na prikazu Adama i Eve protjeranih iz zemaljskog raja mogu zapaziti tipični seljački alati, a sveti Antun prikazan je s nekim osobinama pastira koji čuva svinje. S druge strane, feudalne elite postaju predložak za svete vitezove i kraljeve. Neki autori promišljaju o možebitnoj povezanosti između prikaza svetog Stjepana i njegovog imenjaka iz obitelji Frankopan, zaštitnika kapele koja se nalazila na njegovom imanju. Naime, Zadobarje je bilo dio novigradskog vlastelinstva, tada u posjedu ozaljske loze Frankopana.

Nije, međutim, opravdano naglašavati samo regionalna obilježja ove umjetnosti koja sudjeluje u kasnom razdoblju međunarodne gotike. Općenito govoreći, prilikom planiranja ikonografskog programa crkve, slikari i naručitelji su kao predložak koristili Bibliu Pauperum (slikovnu bibliju) i grafičke listove, često nastale na području Njemačke i Nizozemske, primjere zajedničke zapadne ikonografije. Za Zadobarje zasad nisu poznati neki određeni predlošci.

****

Ova izložba nudi doživljaj umjetničke prakse koja je jednom bila značajno obilježje hrvatskog kulturnog krajobraza, no koja je često tretirana kao marginalna. I prečesto diskurs povijesti umjetnosti slijedi novine određenog razdoblja, a marginalizira ono što se čini okašnjelim. Možda je vrijeme za novo pitanje: što čini određeni stil uspješnim? Odgovor se nalazi u sposobnosti povezivanja s lokalnim tradicijama, odnosno, s načinom života.